Čega se prvo setite kad pomislite na Uskrs? Tople porodične atmosfere, vršnjaka sa kojima se kucate jajima, poklona ili izleta s roditeljima?
Savremeni konzumeristički koncept života nametnuo je običaj kupovine poklona za najdraže, bilo da je u pitanju Nova godina, Božić ili Uskrs. Dok s jedne strane decu usrećujemo kupujući im ono što su poželeli, s druge strane ih (svesno ili ne) učimo da je normalno da se dobija puno poklona za praznike. A šta se potom događa? Dete s prevelikom količinom igračaka lako se prebacuje s jedne igračke na drugu, ne razvija odnos prema njima, ne nauči da ceni igračke i stalno očekuje nešto novo, bez zadubljivanja u prethodno.
Uskršnji praznici su idealno vreme da se obnove veze sa porodicom koje su na stalnom udaru zbog brzine života i mora nametnutih vrednosti. Možda je vreme da prihvatimo šansu koju nam praznici pružaju i pokušamo da pružimo deci ono što im je zaista neophodno. To svakako nisu ni novac, ni pokloni. Potrudite se da deci, umesto skupih sadržaja, pre svega obezbedite pažnju, razgovor i bliskost. U protivnom, ti mališani mogu izrasti u nesrećne i hladne ljude, upozoravaju psiholozi.
Prepoznavanje potreba deteta je od presudne važnosti za njegov zdrav i pravilan razvoj. Svakodnevni kontakt i roditeljima može da bude putokaz u kom pravcu se razvija dete. Zajednički trenuci dovode do otvaranja, a samim tim i do iskrenih razgovora. Nekada nismo ni svesni koliko grešaka pravimo pokušavajući svom detetu da obezbedimo što lagodniji život. Detetu je potrebno određeno vreme u komunikaciji sa roditeljima da bi uopšte artikulisalo svoje strahove, zabrinutost ili neku veliku radost. Kao što ima potrebu za hranom, dete ima i potrebu za ljubavlju i pažnjom. Dete koje ne zadovolji ovu potrebu, može nastojati da to učini negativnim postupcima, što često ima loše posledice i po dete, i po okruženje.
Ovo je vreme za radost i tople porodične trenutke, za osmehe i zagrljaje. Za male i velike ruke oko vrata. Za toplu sobu, za vedre glasove koji nas čekaju kad se vratimo kući, za zahvalnost za to što smo nečija deca, nečiji roditelji, nečiji najdraži.
Na osnovu iskustava u radu sa školarcima, psiholozi zaključuju da mališani sve češće postaju žrtve ambicija svojih roditelja, koji od dece očekuju puno, ali za njih nemaju vremena.
Dobro bi bilo da uspemo da izvučemo pouke iz ove iznuđene porodične situacije u koju je čitav savremeni svet upao vezano za izolaciju. Toliko smo primorani da provodimo vremena zajedno, da je za sve bolje da okrenemo stvar u svoju korist i posvetimo se građenju odnosa sa decom.